15
utorak
svibanj
2012
Pedeset mi je godina
Meni nije, imam cca deset više, ali ona ima pedeset i život joj se
odvija ovako kako je pričala, a da i nije pričala poznato mi je.
Digla san se u pet sati, rastvorila škure, otresla lancune, prozračila,
namistila postelju, jer se i on diga (još iđe na posa). Nabrzinu navisila
kavu i stavila tavu za pofrigat par jaja, (sinoć san iii digla zgnjizda).
Ne smin držat kokoši, ali šta ću, moran, on nije plaće trimiseca primijo,
ja neman ništa sa zavoda osin zdrastvenog, pa ti živi. Prijavin se svaki
misec, išla san i na predavanje kako se zaposlit..., neš ti posla, ludi
su da zaposle one priko četrestipet, prave od nas budalašice, još
nan predlažu da iđemo na more radit k'o sobarice ili pomoćne u
kužini... Sve je poludilo, s čin ću ja na more, oće li mi oni dat auto,
a pruga vozi u nevrime, izludit ću, Bože šta me ne digneš. Jopet
mislin kako ni meni nije najgore, baren san sa zdravljen ured, baš san
nikidan išla vadit simentaciju, elektrocite i ono..., đavatigazna, sve je
dobro, nije mi jasno, niti iden vitamine, niti se baš propisno ranin,
izgleda da ima Boga, pogleda on dikad na sirotinju pa nan da snage.
Saću malo pomest oko kuće, počupat travu po kapuli i važolu, a
popodne me zvala jedna da joj dođen očistit ponistre i malo sumprešat
robe, bolje išta nego ništa. Samo da ne obolin, dok je ovi ruku nema
gladi. Nego neznan šta ću danas varit ručku, on je malo čudnovat,
neće svašta, a ne mogu mu izmislit kad nema, ma mučin se jadna,
zabavin se dosta kuvanjen, ali ne mereš ti od kumpira šnicel istuć.
Žamigaje jadnog, puno mu je teretno na poslu, dođe polukrepan, a
undak kad gleda televiziju načisto poludi, svađa se sam sa sobon, zna
i zabeštimat, a meni puno smeta kad on beštima, dićeš Boga vriđat,
ta nije on kriv šta je nami nakrivo krenilo, on je čoviku ostavijo pamet
i volju da se sam snalazi, ta neće on sad jednom po jednom ulipšavat
život, pa mi padne napamet ono što je ona u Splitu govorila kad je pa
snig, ko reka je Bog čuvaj se čuvaćute. Ja to doduše nikad nisan čula,
ali ona gospođa je u vlasti, pa biće da bolje raspolaže s informacijan.
Lako ću ja zanju, nego u svemen ovom ima i ništo lipo, nalegla san
jednu kočku, metila san priko dvajes jaja, biće piplića, samo moran s
pomnjon da kogod ne vidi, da komu ne zasmrdi pa me prijavi u općinu,
siguro bi morala platit kaznu, a oklen bi je platila, pa mislin da bi in u
tom slučaju dala i kočku i pipliće nek se naplate. Kad se sitin kako nan
je bilo lipo doklen san ja radila, pa oboje primali plaću, pa kući pivajući,
radili malo i u polju i ništa nije bilo teško. Sad ne mere, on cili dan na poslu,
plaća se pojavi ki misec u vodi, ne moš radit polje kad sve košta, a
auto nije registovano tri godine. Kad san uzadnje počela ložit ognjište
da mogu ispeć kruv, ubacit pole, ako prošvercan koju kokoš pa njemu
kažen da je podletila pod auto, svašta moran izmišljat, a da je lako nije
i nikad mi nije bilo gore. Eno se nikidan krizma mali od kuma Jure, nisan
ošla, niti imademo šta obuć, niti iman šta ponit, sidi kući i plači. Ma ne
triba zaradi toga plakat, ne čekaju oni od nas, ali dite je to, lipo bi bilo
da mu mereš pružit iz ruke.
Sad mi moja susida kaže da će brzo tribat plit lozu i da bi moglo bit
posla, kaže mi još da plaćaju 200,00 kuna plus rana, iću daštaću.
To ti je moj život, iz dana u dan, stalno na čekanju, nikad nisan više
radila a nikad manje imala, komu ćeš kazat, ko te razumi, kad je i
drugima tako ili još gore. E, da ne zaboravin, više ne gledan televiziju,
ma iđu mi na živce, samo na kiosku pogledan novinu da vidin jeli iko
bližnji umra, da ne priskočimo otić na sprovod,red je baren čovika
ispratit zadnji put, iako je i to trošak, ako nisi odnijo cviće, unas je
običaj da se daje zamise ili zakuću, božemiprosti više ti nije mukte
ni da kogod umre, a tek rodi..., nego moran priznat da se baš i ne
rađa puno. Nemogu ljudi odstra, kako će, diće, šta ako ostanu bez
posla, a tek oni koji nigdi ne rade, a ćaća i mater na birovu, koće to
ranit. Ajme ja se razvezala a sto posala iman, odo.
komentiraj (15) * ispiši * #
13
nedjelja
svibanj
2012
Puno i nezaustavljivo
"Dvije su vrste žena" kaže mi ljutito jedna prija,
"one koje govore puno i one druge što govore nezaustavljivo".
Sličnih sam se argumentacija naslušala pa me ovo nije ni
osapnulo no, nju je uvrijedilo, muž je to ispričao kao vic
u trenutku kad je ona iznosila neke svoje stavove vezane
za muško-ženske, odnosno njihove kućno-kuhinjske odnose.
Umjesto da uredno sasluša što mu je imala kazati on je cijelu
priču pretvorio u vic.
"Vako ti je bilo: digla san se k'o višćica prije sunca i odma išla
razgrnit onu robu šta se prala po jeftinijoj struji, unda bržebolje
uzela peglu da ispeglan njegovu robu, da bi gospodin iša' na
posa uštirkan i ušminkan. Dok se on još rasteza po posteji,
češuć j..., trči ja ki manita, pravi mu marendu, kuvaj kavu, a
usput san i izvadila jedan komadić kokoše iz dubinskog da ne
bi zaboravila posli. Kad san ga išla zvat nek' se diže jer bi moga'
zakasnit , on se otresa na me ki niki ludonja, da šta se ja iman
mislit, neće meni šef uskratit bonus. Onako ljutito, mlatnijo onim
već rasklimanin vratin, zaključa se u banju i odma (čula san)
upalijo fen da mu puše u prkno dok se praćaka. Odma san
znala da ću u banji nać kaos, kad se taj iđe kupat, nema di nema
vode, šampona, razbacani šugamani, svaki put mu opadne po
dvi do tri dlake od oni trinest šta mu je ostalo na ludoj glavi. Već
napola satrana od strke koja je njemu u službi, počela san
govorit šta mislin i ne mislin, u sritnon očekivanju da ću baš u banji
zateć najgori mogući nered. Izaša je opušteno, s noge na nogu, ništa
više od lupanja i ljutnje, biće da je tuš napravijo svoje. Brzinski san
uletila i šokirana zatečenin stanjem izletila ki munja..., red, savršeni,
misusovo sveto, šta mu se dogodi... Praveći se da ništa nisan vidila,
nastavila san priču o tomu kako on ne drži do mene,. kako su druge
žene krajice prema meni a ja stalno drndačin, podastrla sve ono šta
nije uradijo a tribaje, ma nema šta nisan govorila, sve se nadajuć da
će mu proradit savjest i da ćeme počet gledat drugin očiman. Ulazi
pajdo u kužinu, usisa onin noson miris kave i samo mi ispali oni vic
s početka. Ti mene baš ništa nisi čujo, ja san najveća luda, ma komu
san se ja obraćala cilo vrime..., ma vidi ti njega..., ma koji vrag, ma vidi
me glupače..., o Bože šta me ne digneš... i ne znan ni sama šta san
sve ispalila... On se samo nasmijulji podrugljivo i očima mi pokaza
put prema banji..., biće mi tija kazat kako samo laprdan brez veze, a on
iza sebe sve lipo uredijo, da nagradi svoju vridnu ženu, najskoli na jeziku.
Više ne znan šta bi mislila, kad god ja pošizin, on napravi nešto da me
obori s noga i samo mi da do znanja kako mi je jezik stalno na propuvu.
Baš s ovin muškin nikad ne znaš, di su one naše mudre babe koje bi
znale čoviku naglas reć TAKO JE, a sebi u bradu BIĆE PO MOMU.
A ja ki blesa zapinila, srce mi se uzmlatilo, a mogla san sve na TAKO JE,
a šta ću kad mi je diga živac s onin vicon da stalno govorin".
Razmislit ću o izlaganju moje prije i ubuduće "jezik na vitar" stavljat
samo onda kad se dotični najmanje nada, kad je nevin k'o "bebina suza",
ono, na mirnoj krvi, prije učinjene štete.
komentiraj (22) * ispiši * #
09
srijeda
svibanj
2012
Pranje novca i posljedice
Preznojavam se, drhtim k'o prut, sve od straha da bi mi na vrata
mogao poviriti USKOK, POSKOK i neznani kokovi. Malo neobično
da se netko od umirovljenika (nije saborski), boji tih organa koji
gone, proganjaju i odganjaju do onih institucija. Eto, ispostavilo se
da ja imam realne razloge za strah a sve zahvaljujući brzu jeziku,
a još bržem osobe kojoj sam ispričala svoj problem. Neću vas
držati na žeravici, odmah krećem s ispoviješću svoga "jada".
Dok sam bila mlada, a i produžilo se, važila sam za jako urednu
osobu, onu koja "leteć" radi (sada je neka druga faza). Posebno
sam rado radila s vodom, sve što je vezano za pranje meni nije
predstavljalo problem, naprotiv, adrenalin je bio na najvišoj razini
čim bih vidjela vodu. Mora biti da je to zbog sušnog djetinjstva, onaj
period kad se voda dijelila na kantice, no, bilo pa prošlo.
E, sad..., muka moja! Ima od toga više od dvadeset godina, oni
zadnji trzaji da se podigne neki kredit kojega će popapati inflacija.
Uvjet je bio da se izvjesna sredstva polože na banku, to malo
odspava, a zatim se podigne kredit puta tri. Stotinu rupa po kući
i oko kuće, ako nećeš podići kredit, plaća mala, u Americi nemamo
nikoga, uzmi kredit i hitno radi. Ni prvi ni jedini, radili, dizali, spuštali,
vraćali, a ono, svi okolo misle kako smo "zagrabili". Nevažno!
Kolega je bio na nekom kratkom putu, a ja čistunica kakva sam bila,
čim je skinuo odjeću sa sebe, brzinski s njom na pranje. Uglavnom
pregledavam džepove, s potrebom i bez potrebe, ali baš tada nisam,
bila sam u žurbi i daj što prije, da te, jedine hlače osušim, izglačam
za jutarnji odlazak na posao. Šok i nevjerica su bacili svoju šapu, na
moju nježnost i ja ostadoh u stanju ćućnja, ne mogavši se pomaknuti
s mjesta, ispred perilice, koja mi je uredno izbacivala sto po sto DM-a.
Kad sam se mrvicu pribrala, uzela i posložila jednu po jednu na krevet
neka se barem osuše. Nisam znala kako originalne izgledaju, tako su
mi dotične djelovale skroz oprano, a baš njih smo morali vratiti prijatelju
koji je posudio polog. Sad shvaćam kako se osjećaju ONI koji su pokoji
milijun posudili za kupnju stanova, jadni ljudi, sigurno ne spavaju.
Srećom, to je bio kvalitetan papir, ništa im se nije dogodilo, vratili, ja se
smirila i priči kraj (barem taj dio).
No, to pranje mi je ostalo negdje u kutku svijesti, pa svaki put kad se
potegne pitanje povelike imovine, a zaleđe pranje novca, mene uzme
muka. Napravi se pet kilometara lokalne ceste, prvi komentari su
"peru novce", jadan čovjek uloži u nešto što baš i nema svrhe, odmah
je oprao novce. Kako se onda jadna neću zabrinuti, nije baš da mi je
neka imovina, ali, Bože moj, znano nam je da se "čisti s repa", pa dok
ja dokažem kako sam baš te oprane morala vratiti, a trošila sm one
druge, nastani se ja u jednom od "apartmana". Nisam u mogućnosti
angažirati odvjetnika, a ako mi ga oni dodijele, "dobro ću proć".
Sad vi meni recite, imam li stvarno razloga za brigu, ova moja
priča se pročula, a špija ima na svakom koraku, (nije paranoja), samo
su se pritajili i samo čekaju da me "ocvikaju". Događaj je star, čak
pripada nekom drugom sustavu, ali tko će meni vjerovati, osim toga,
čim pomislim na Policiju, suđenje, nestajem, pretvaram se u miša,
a baš su miševi na udaru, od postanka svijeta.
komentiraj (16) * ispiši * #
07
ponedjeljak
svibanj
2012
Svi moji aduti, a i atributi
Za svoje godine sam sasvim..., često slušam svoje vršnjakinje,
a i ja to šutke potvrdim. Dakle, generacijski ću biti shvaćena, a
mladima dobro zdravlje, shvatit će i oni jednom.
Zdravorazumski gledano, uglavnom zaboravim gdje sam što
ostavila, zaboravim gdje se ono stavlja "Ariel", ili vegeta, hoću
li zamijeniti mjesta..., onda sretna do ushićenja shvatim da se
još vraćam kući bez pratnje.
Naočale me služe dobro, kao i slušni aparat, kojega ne nosim
javno. Novougrađeni pace-maker uredno otkucava, ma skoro
kao da je urođeno srce. Grudnjaci push-ap,ap, održavaju mi
figuru gotovo na nivou ženstvenosti.
U blizini je brijačnica, tako one početne naznake muškog lica
u startu otklanjam, (radi jasnoće, to su brčići, brada).
U neka vremena mogla sam s mukom navući cipelu br. 38, sad
je razlika u par brojeva i vjerujte to mi uopće nije teret.
Za sada hodam sama, bez pomagala kao što je štap, što će
biti sutra ne znam, to je tek sutra.
Ovo što sam iznijela su posljedice prirodnih procesa, a sada
ono za što sam zaslužna.
Ustajem ranom zorom, no, trudim se da to ipak ne bude u cik,
to je cak 9 sati.
Kuham iz vrećica i limenki radi ušteda (energija strujna i moja,
smanjen broj lončića, tanjura, zdjela). Deserte ne radim, debljaju,
nezdravi su, a ako nabijem deset kila, polomim se, kako će me
prebacivati s mjesta na mjesto.
Isključivo pijem domaća pića i to žeste (travarica, orahovača i sl.)
to je radi dezinfekcije, sekcije unutarnjih traktova.
Umjesto da stalno trošim vodu, perilicu i deterdžente, odjeću
izbacim vani pa neka sunce i vjetar naprave svoje, to je prirodno,
a prirodno je zdravo. Kako sam i peglanje izbrisala s popisa redovitih
radnji, sigurna sam da mi računi za struju neće biti ni za bobu veći od lanjskih
U goste ne idem, još manje goste primam, samo im moram pripremati,
po odlasku za njima kupit mrvice, provjetravat, usisavat i sebe umarat.
Zanovijetam, prigovaram, okrivljujem, izvrćem činjenice, a samo zato
da izazovem vraga, da se mogu ono, zdravoljudski posvađati, a to
radim samo da izbjegnem sedative i ine bobe što raspoloženje ili dižu
ili te obore s nogu, a to je priznat ćete, čista kemija. Lipi moj jezik,
odalami gdje treba pa tko na nogama tko pod nogama.
Stala sam evo sad ispred ogledala, te još jednom detaljno izvršila
analizu svoje ličnosti i onako skromno se diveći sebi zaključim: Bože,
je da nisam više mlada, ali ovoliko osobina u paketu..., sretan li je onaj
koji je izvukao dobitni listić s mojim imenom i svojim prezimenom, a nije ni svjestan.
komentiraj (13) * ispiši * #
06
nedjelja
svibanj
2012
Što me mučiš?
Hvatala sam red samo da te pogledam
propela se na prste ne bi li te takla
kad mi netko iza leđa došapnu...,
"umukni, zar si makla",
ma nisam, samo me opčinja njegov sjaj
i sve te boje i čarobne krivine
a onda mi nešto kroz glavu sine
nešto kao šamar a ruke nigdje
i uhvatih se za bolno mjesto
dok ti i dalje zadržavaš prijesto'
dižući nos kako si glavni
kako manipuliraš masom
k'o da si taman vladar slavni
i nije te briga što me mučiš
što me od tvog sjaja boli glava
i život mi se pretvara u turbulentno stanje
stvarno me mučiš
a zašto to činiš
zar ti nije dosta što si dominantan i lijep
ipak, premazan bojama svim
koliko god da su lijepe
ne želim imati posla s tobom
zabit ću bolnu glavu u pijesak
pješčane čestice nek' me okrijepe
komentiraj (9) * ispiši * #
02
srijeda
svibanj
2012
Život kakav zaslužujem (II dio)
Zbog jednog značajnog, a prešućenog događaja, savjest me
potpuno izgrickala. Zato sada, kad razlog moje šutnje već plovi
u nekom drugom smjeru, progovorit ću. Svi naši mediji bili su puni
vijesti o gostovanju omanskog sultana u našoj južnoj županiji.
Otplovio je na svojoj jahti, triput većoj od one moje parkirane na
jednoj lokaciji uz obalu. Da kojim čudom ne bi odletjela u zrak
neću vam otkriti mjesto usidrenja, ali ću vam ispričati gdje sam sve
bila dok mi je muž u lovu na nedužnu divljač po savanama Afrike, a
možda mu je u pratnji i neka dugonoga, tamnoputa ljepotica. Ne
zamjeram mu, prestresan posao radi, mora ostati na nivou, a to
iziskuje i žrtve u smislu druženja s osobama koje mu često i nisu
po volji. Moram mu odati priznanje da mi proslijeđuje dosta snimki
sa svoga putovanja, pa mi nekako duši lakše.
Prije nekih pet šest dana, jedan naš klijent s juga me pozvao u
goste, a gostovanje podrazumijeva i primanje ni manje ni više, već
kod sultana na jahti. Moj zadatak je pripremiti se i doletjeti.
Sve sam izorganizirala, pregledala rokovnik i prekrižila neke obveze
koje se zbog ovog događaja mogu gurnuti u drugi plan. U kući su svi
dobili zadatke do moga povratka, mala je svakako na nekom stručnom
usavršavanju u J. Koreji, ćukice sam odlučila ne voditi, nisam htjela
riskirati javno sramoćenje zbog neke njihove nepodopštine. Ne znam
kako se taj svijet odnosi prema životinjama, neka njih kod kuće. Samo
sam posluzi naglasila da ih ni slučajno ne puštaju u bazen.
Stigli smo do odredišta, ustrčali su se oko nas, iako ne znam kako bi
se kraljica trebala osjećati, ja sam se baš osjećala kraljevski. Iskreno,
ne kažem da mi je tamo bilo mjesto, ali pored toliko tajkunašica, baš
mene dopalo..., e, pa, malo mi je ponos porastao. Zbog pravila kuće
ne želim govoriti o detaljima, samo u najkraćim crtama, počevši od
rukoljuba na samom ulazu. Bože, otkad me nitko nije tako pozdravio
(zadnja je bila pokojna baba, ona je djeci samo ručice ljubila), a ovaj...,
poklonio se do zemlje, pogledao onim tamnocrnim očima i uljudno
pokazao mjesto moga "ustoličenja". Mislila sam da se iz one mekosti
neću uspjeti izvući, premda ni kod mene kući udobnost nije zanemariva.
Zbog prirođene mi finoće, nisam mantala okolo, tek tu i tamo, diskretno
snimala okoliš, osoblje, goste, domaćine. Imali su moji što slušati, iako
nisam opaka gazdarica, ali zna se komu se "kapa skida". Između ostalog,
ovdje sam u kratkom boravku naučila i lekciju o posluzi.
Priznajem, do ove društvene ljestvice gdje sam, došla sam preskačući
neke stepenice, pa tako i strane jezike, no i to je rješeno. Što god sam
izgovorila (ne znam je li bilo cenzure) i što su domaćini izgovorili,
prevoditelj je bio tu i prenosio, koristeći pomalo i ruke. U jednom trenutku
sam se gadno trznula, prevoditelj mi je dao do znanja da je gospodin
zainteresiran za mene kao žensku osobu. "Reci mu da sam zauzeta,
a i da nisam, što on misli, da bih mu ja bila trideseta (ovo zadnje ne
prevodi)". Nakon kratke šutnje, osjetih lagani "klep" po ramenu, u smislu
"sve je u redu", a ja jadna već mislila kako će me odšlepat u bijelo roblje.
Onda nešto mislim, koliko mladih a njemu oči zamalo iscuriše na mom
liku, isto mi je ta činjenica mrvicu poškakljala ego. Sad vam mogu
objašnjavati kako sam ja ipak pobornica tradicionalnih vrijednosti, ma
jesam roge, da sam se naslonila na tradiciju ne bih sjedila gdje sjedim.
Jedino što poštujem je moj čovjek koji me izvukao iz učmalog života
upravo te tradicionalne obične žene.
Da sam prihvatila izazov i otplovila, što bih dobila? Mogla bih tankat gorivo
bez ograničenja, imati malo brojniju poslugu, a kao da mi tu što nedostaje.
Motrila sam one dame na jahti, ništa je nisam lošija, čak sam se bila
i uresila da se ne osramotim prevelikom skromnošću, a moj muž je
to meni osigurao, a poslovan je tek dvadesetak godina. Isto ću mu se
malo hvalit, da ne pomisli kako su samo njemu puti otvoreni.
Moja posjeta je završila, netko je otplovio, ja odletjela i došla kući (to je
zapravo vila samo ja više volim termin kuća), svi mi se obradovali.
Pohitala sam u sobu, kad sobarica taman stavlja onu svilenu posteljinu
što sam lani kupila u Kini. Sama sa sobom potiho razgovaram, ma ja
sam i zaslužila spavati u svili, kad sam i omanskom sultanu zapela za
oko. A ovo što uživam i nije došlo preko noći, tu je dvadeset godina
mukotrpnog rada, pa vi ocijenite jesam li zaslužila.
komentiraj (9) * ispiši * #
01
utorak
svibanj
2012
Đenđentajn
Ne znam zašto, ali meni je 1. maj asocijacija na janjetinu mladu kapulu,
ledine i stare deke. Već dvadeset godina obnavljam sjećanja na ta mračna
razdoblja. Pita mene danas za ručkom moj kolega umirovljenik; "kako sam
ovo ispeka, nije janjetina, ali nije loše aaa"? Vidim da mu ovo nije najveći
prvomajski jestivi doseg, ali meni baš svejedno. Da ga utješim rekoh; "ma
izvrsno, šta će ti janjetina, nije dobra za kolesterol, a ni za giht". Odmah
me janjetina bacila na jedno sjećanje unazad nekoliko godina kad smo
s potrebom prokrstarili mojom i njegovom Zagorom. Bilo je vruće i stali
smo pred nekom gostionicom u namjeri da nešto hladno utočimo u naša
dehidrirana tijela. Preko cijele površine vrata velikim slovima piše:
ĐENĐENTAJN", do natpisa vješalice s majicama kratkih rukava a natpis
isti. Znatiželjno smo prišli vlasniku kojemu se znoj cijedio niz lice dok je
blago na ražnju okrećao mladunče od koze ili ovce. Ljubopitljivo više nego
ljubazno je podigao glavu i čekao da mu se obratimo: "Možete li nam reći
gospodine što vam znači ova reklama i jesu li majice na prodaju?" Gleda
čovjek u nas k'o da gleda duha, kao da mi moramo baš sve znati.
Obriše krpom čelo (onom istom što povremeno potapše janješce dok
mu se cijedi mast), i nešto raspoloženije kaže: "Lani je ovuda prolazila
jedna grupa Engleza, pa čim su izišli iz auta iz svih grla počeše vikati
đeenđeentajn, đeenđeentaaajn, mi blenili u njih k'o telad, odakle bi mi znali
engleski, valjda oni trebaju naučit naš jezik kad dolaze u goste. Uglavnom,
nakon dužeg natezanja i igre pantomime shvatili smo da je to janjetina, na
tabli je pisalo upravo janjetina, a oni su to prilagodili svomu jeziku.
E, sad, da nas slijedeći put ne zateknu nespremne, mi odlučismo na
njihovom jeziku jasno ispisati đenđentajn. Tako smo dali izraditi i ove
majice pa ih poklanjamo onima koji naprave malo više prometa".
Tako u ovom dijelu Zagore, kad želite negdje naručiti janjetinu, odmah
vam slijedi protupitanje:"jeste li možda mislili na đenđentajn, ne dajte se
zbuniti, dobit će te sigurno najljepše pečenu, uz kruh ispod peke i buket
mlade kapulice.
Tako s uspomenama na janjetinu, neobično preimenovanje iste, dan
značajan za čovječanstvo a beznačajan za ovaj dio svijeta privodimo
kraju, čvrsti u odluci da slijedeći 1. maj okrenemo barem glavu od
đenđentajna.
komentiraj (9) * ispiši * #
30
ponedjeljak
travanj
2012
Provozala se i vratila
Sinoć smo do kasno tulumarili, pa mi je noć baš bila teška. Ili mi je
naudio kavijar ili šampanjac nije bio onaj kako je pisalo na boci, ali
meni nije bilo dobro. Sobarica je nekoliko puta ulazila u moju sobu,
namakala mi ručnik i stavljala na pametno čelo, te bi se jadnica na
prstima okrenula i izišla. Muž je tjednima na nekakvom safariju, ja
se plašim zmija, a mogla bi me i koja živina žvaknut, pa sam ostala
kod kuće. Htjela sam malo obogatit društveni život, možda malo i
proćirit da vidim kako svijet živi, je li baš onako kako se priča ili su
to gole laži. Imala sam dogovoreno kod kozmetičarke i frizera, ali
sam otkazala, to ću obaviti neki drugi dan, a jutros, čim je sunce
ukliznulo kroz odškrinuta balkonska vrata, skočila sam i mob-om
pozvala vozača neka bude spreman, idemo u obilazak. Brzinski
sam se obukla, uzela onu Pradinu (ili možda pravdinu) torbicu,
bacila oko prema zidu s ogledalima, nabacila malo bojica i kliz
na glavni ulaz, gdje me naklonima i pogledima ispratiše; spremačica,
kuhar i sobarica. To je kad izuzmemo vrtlara, sve što imamo od
posluge, da, tu je još i vozač. Oni su uredno prijavljeni, plaćamo im
doprinose i nećete vjerovati, svaki mjesec do petog dobiju plaću.
Imaju smještaj, jedu što hoće i koliko hoće, da znate koliko je sinoć
ostalo od onih silnih delicija. Kaže mi sobarica, kako njezine koke
"čakaju" kavijar, bit će da "misle" kako je to neka žitarica. Iskreno,
(ne volim to reći da mi one uzdignute glave ne zamjere), uopće ne
volim kavijar, ja bih rađe komadić domaće pancete s kapulicom, ali
ne smijem ni zuc, bilo bi podsmjehivanja, a taman sam se ušlepala.
Malo sam nespretno ušla u auto, ma nisko je a ja baš nisam naučila,
moraš se privikavati, neću valjda ići gradskim prijevozom, to bi momu
mužu bila pljuska, on strogo vodi računa da se meni ne omakne koja
seljačka manira, ne smijem ga pokapati prije smrti, ipak mi je on sve
ovo osigurao svojim radom, sposobnošću i dobrim vezama.
Naš autić je lagano klizio gradom i ja sam svako malo poželjela izići
da vidim kako svijet živi i što priča. Ili je to do proljeća ili ne znam čega,
čudo kako su svi nasmijani, ozareni, ma svi lijepo obučeni, pođem po
dućanima, samo što ne pjevaju, u kafićima svi s naklonima i osmijesima,
po ulicama ljudi samo što ne cvrkuću (nisam rekla škrguću), čak sam
s nekima i pričala. Kažu da nije bilo nikad bolje, čak ni u socijalizmu (to
kažu oni koji se sjećaju soca), ovi koji rade, skoro su stalno na poslu,
zarađuju odlično, toliko da ove nezaposlene kod kuće po komodu mogu
sponzorirati s jednom kavom dnevno, a naš narod kako je zhvalan za
svaku kavu, on to uredno odradi u kafiću po cijeli dan (s pauzom za ručak).
A koliko auta prolazi, ispada da ih ima više nego stanovnika, kafići puni,
kontejneri povraćaju od punoće, kupuje se po dućanima, po centrima.
Onako mi kroz glavu misao; "Bože moj, pa čemu stalne kritike na vlast,
čemu kvocanje o padu standarda, ja to nigdje nisam vidjela". Samo kad
se sjetim kakvim pogibeljima se moj muž izlaže tamo po divljini, a sve
da se uklopi i da posao koji sklopi, a ako se nećeš uklopit nećeš ni sklopit.
To što mi imamo poslugu, pa što, ljudi imaju posao, a zar je važno tko
čiju robu pere, važno je da je roba oprana, je li.
Kažem vam, ovo što sam danas obišla sve je u najboljem redu, veće
sreće na licima ljudi ne vidjeh od proglašenja nezavisnosti, a sad kad
sam se provozala idem malo prošetati drvoredom, moram nekako
skratiti vrijeme. Posluga sutra ima slobodno, vozač mi je tu u slučaju
da poželim prošetati po Prvom maju i eventualno skrivećke pojesti bar
jednu porciju fažola, pa kad je bal nek' je i pucnjava.
Opet bih se ja vozala, ali što, kad se opet moram vratiti, a dosadno.
komentiraj (6) * ispiši * #
28
subota
travanj
2012
Daaaa nam živi, živi raaad!
Nemojte reći da vama, starijima ovo nije ostalo u predjelu srednjeg uha.
Meni je, čitavo jutro sam to pjevušila, radeći, naravno, pa iziđoh u kratak
pohod gradskom središtu i bi mi toplo srcu. Sunce, zelenilo, šušur u
gradu, zamalo mi je u jednom trenutku buba uletjela u širom otvorena
usta, nešto sam dovikivala. Objekt dovikivanja nije ostao šutke, primakla
se moja dobra teta Tera i znajući da je žrtva podlegla njezinu šarmu,
gotovo trčeći je prešla na moju stranu ulice.
- Mala moja, di se, okad te nisan vidila, a iđeš li na produženi vikend?
- A, meni van je svaki vikend produžen, ma cila mi je nedilja vikend,
kad čeljade ne radi nema van tu razlike.-
- A sićaš li se ti koliko je nas radilo u ovom mistu, više nego je bilo
stanovnika, eee, nije ga majci proša dan da nije prošla plaća, a
ono za penziju, sve ti je to bilo za peticu, ma šta ću ti ić govorit.
Nego, jesi li ti čula da nan struja iđe gori, pa plin, a evo san sad
bila u dućanu..., sačuvajmebože šta snamin radu.
Pokušala sam je umiriti, prizivajući neka bolja, ona mračna vremena.
- Eeee, znate, teta Tere, nemojte se vi meni puno žestit, nije van to
za srce dobro, nego, evo će nan doći Prva Maja pa ćemo malo u
prirodu, mi baren ovde imamo čisti zrak, šta će nan struja.
Uspjela sam joj izmamiti osmijeh, premda je zakolutala i zavrtjela
glavom u više pravaca, baš joj "Prva Maja" i nije neki zgoditak.
- Ma znaš, dite moje, ne bi ja tebe tila puno tlačit, svi smo mi mali
napriliku u iston loncu, onomun s poklopcen, pa nas zamišaju
unutra da nas zamantaju, a doklen se mi odmantamo, doće nika
druga vlada, s novin dadžbinan, a sve se pravdajuć kako su oni
prija njizi sve potaracali pa se oni jadni moraju izvlačit. Te stegni
kajiše, te nadošij botune uduplo da ne spadne s tebe roba od jada.
Srića, ima ovo zelenčine po vrtlin pa nećemo bit gladni a po njima
bi mogli svi pocrkat..., dobro, ne baš svi.
Riješile bi nas dvije sve probleme na vrhu da smo još malo ostale,
ali svaka uhvati svoj pravac i kući s "metalnim" mislima. A meni nikako
iz glave onaj refren iz naslova, pa se hoću malo prisjetit vremena kad
se za Prvu Maju peklo janje s društvom, išlo negdje na ledinu, a mladi,
a sretni i zaljubljeni, zadugo po tim ledinama ne bi bila oporavljena
trava zelena. Pa tako sretna a pomalo i sjetna slušam kako nam neki
članovi vlade propisuju dijetu i to na svim nivoima: ne pričati mobitelom ni telefonom, ako šutite i prekinete sve spone moći ćete platiti struju, pa
opet slušam neke "travare" koji se sve specijaliteti mogu pripremiti od
ovih naših trava, skoro su me uvjerili da ću već sutra napraviti probni
travnati ručak. Pa kad vojska nezaposlenih pusti krakove po šumama,
gorama i ledinama u potrazi za travom zelenom, moći ćemo opet
propjevati a možda uz rad i neki od vas prežive, za sebe baš ne
garantiram, mene povremeno privuče i miris s gradela, iz tepsije, pa
čak bi i ona slatka životinjica s ražnja mogla proć.
Svima vama koji radite ili to žarko želite a šanse su vam tanke, a nama
koji smo imali sreću da su nam doprinosi uplaćivani pa imamo za struju,
svima vam i nam želim sretan Praznik rada i nerada, našu Prvu Maju i
svi uglas zapjevajmo "daaaaa nam živi, živi raaad. Živi bili!
komentiraj (15) * ispiši * #
26
četvrtak
travanj
2012
U pelenama je spas
Tek pojavom sunca nakon dugog kišnog razdoblja, shvatila sam kako
je moje susjedstvo bogato djecom. Ima ih predškolskog i školskog
uzrasta, a ima i onih što radosno i bezbrižno potežu mame i bake,
gubeći korak, padajući, noseći svoj teret, pelene. Simpatično, a
čovjek ne može proći da se barem ne osmjehne tim malim stvorenjima.
Imamo mi i drugu populaciju, jedan zavidan broj vremešnih osoba,
mahom žena, jer one su u većini dugovječnije. A to dugovječnije, ne
znači da su baš usrećile svoje okruženje, osim onih najmlađih, te
dvije vrste se savršeno razumiju i jedine se smiju. U čemu je kvaka?
Razmišljala sam, (to mi je jedna od osnovnih zanimacija), što djeci
i babama tjera osmijeh na lice, a nama se isti zamrznuo? Zaključak
se nameće sam po sebi, u pitanju su pelene, mališi ih nose i baš ih
briga, bakice i pokoji dida ih nose, ni njima to nimalo ne smeta.
Sretni podižu guze, namještaju se mamama, kćerima, nevjestama,
a kad onako čisti ulete u pelene, zadovoljstvo se isčitava na malim
i velikim licima. Moram napomenuti da ovi vremešni koje znam, nisu
uključeni u život ni probleme, oni su u nekom svom svijetu, koji nije
stvaran, oni proživljavaju svoju mladost, sjećaju se svojih ljubavi (često
i onih za koje nitko ranije nije znao), toliko su sretni u svojoj nemoći
da im skoro zavidim. Cijeli dan mi se mota po glavi misao kako su
pelene izvor radosti i bezbrižnosti, ma je da mi se to čini rano, ali
skoro poželim biti baba koja sniva mladalačke snove, a usput ne
brine brige većine puka hrvatskog. Je li to sebično? Ma vraga, zar nisam
dovoljno mislila, brinula, "drndačila" više smjena, pa vrijeme je da
udarim brigu na veselje, a ako ovako živahna izmaknem kontroli svojih
bližnjih, neka trče, trčala sam i ja. Znate da je ovo gorka šala, tko još
želi biti star, senilan i još nositi pelene? Nažalost je činjenica, da čovjek
jedino ako je senilan ili mala beba ima razloga za sreću i osmijeh na
ovim prostorima. Prvi iz neznanja, drugi također iz neznanja, a ako
neko znanje i postoji, sigurno nije u našim okvirima. Je li nam ostala
kao alternativa za sreću, demencija i lagani upad u pelene? Tragično
ako je u njima spas, kao i želji nesvjesnosti svoga postojanja u stvarnom
svijetu, koji je priznat ćete, svakim danom poticajniji za takve primisli.
komentiraj (9) * ispiši * #